DRZNEM SE REĆ... DA JE KRAJ!!! Priča moga života ne postoji. Nje nema. Nikada nije bilo središta. Nije bilo puta, niti crte. Postoje satno prostrani predjeli u kojima se pretvaramo da je nekoga bilo, ali to nije istina, nije bilo nikoga. Povijest jednog djelića svoje mladosti već sam manje više napisala, hoću reći-bar toliko da je se može naslutiti, pa i upravo sada o tome govorim, o toj priči o prijelazu preko rijeke. No sve što sada radim ujedno je i slično i različito. Ranije sam govorila o jasnim razdobljima, o onim osvijetljenima. Ovdje govorim o skrivenim razdobljima te iste mladosti, o tome kako sam, čini se, prikrivala neke činjenice, neke osjećaje, neka zbivanja. Pisati sam počela u sredini koja me odgajala u stidljivosti. Pisanje je tada još bilo etičko. Danas pisanje često ne znači ništa. Ponekad znam: od trenutka kad ono ne stapa sve stvari u jednu jedinu, kad se prepušta taštini i vjetru, pisanje nije ništa. Od trenutka kad ono ne stapa sve stvari u jedinstvenu stvar-u svojoj biti neodredivu-pisanje nije ništa drugo doli reklama. Ali najčešće ne mislim ništa. Vidim da su svi putovi otvoreni, kao da više nema zidova, da pisanje ne zna kamo da se djene da bi se skrilo, da bi se stvaralo, da bi se čitalo, vidim da se njegova temeljna bestidnost više ne poštuje ali onda dalje i ne mislim. Sada vidim da sam kao petnaestogodišnjakinja, i sada kao šesnaestogodišnjakinja... već imam lice koje nagoviješta ono što će doći kasnije, s alkoholom, u srednjem životnom razdoblju. Alkohol će sve to samo potvrditi. Imam u sebi mjesto za njega, znam to poput ostalih, ali začudo znam to već sad. Jednako kao što u sebi imam mjesta za žudnju. Sada imam lice užitka, a još ni ne znam što znači užitak. To se lice vrlo jasno vidi. Čak ga i majka mora vidjeti. I moj ga brat vidi. Za mene sve počinje na taj način, s tim uočljivim licem. Samo se bojim vremena kada ću i dalje počinjati na taj način, i dalje s uočljivim licem, tako iscrpljenim, i s prijevremenim podočnjacima, koji su prethodili POKUSU... Odlučila sam da ću podvući crtu, i sada stavljam točku na i!!! Prebolno mi je pisat o životu koji još i sama ne razumijem... Sve je to hrpa iskustva, na kojima i sama učim, a dal naučim? 3. ožujka je, prošla je godina dana, vrijeme liječi rane, polagano ali sigurno... Dosta mi je deprimiranja i pisanja o svojim problemima. Lakše mi je ispovijedat se prijateljima, više olakša dušu nego pisanje... Kao istraživač sama svoje osobnosti i same sebe, otkrila sam da su svi koji su me čitali, stvarno dobri ljudi, ostat će mi u lijepom sjećanju... To nije kraj, i dalje ćemo se mi čut! Posjećivat ću i dalje vaše blogove i čitat vas, tu i tamo komentirat (ako ću stvarno imat vremena!) Uvijek, ako će vam bit dosadno, možete mi se javit na mail: pijana_budala@net.hr ... Pozdravljam vas i stavljam točku na kraj rečenice! Pozdrav i pusa svima! Vaša Kloša (Ivana)!!!